Pjesme su moje sjeme crne grude

ponedjeljak, 26.12.2011.

MOŽDA SU VIRUSI U PITANJU?

Ekipo gdje ste? … … Aa..Pp. Ćihhhhh!
Ah ti virusi!?
Gdje sam li samo pokupio njih!?
Uf!! .. Nešto mi je palo na um;
Pojačajte zaštitu … na maksimum!?
Aaaa… P-. Ćih!!
Gdje će im sada biti kraj!?
Podebljajte avast!
Jeste li čuli!?
«Teta Rezice;
Skuhaj mi čaj!!»
Da ste ju vidjeli kako me gleda!?
Pojma nema da sam progovorio!
…Hmmm… Aaa… P.. ćih!!
«Što me gledaš!?
Umjesto šećera stavi meda!»
Novi sam rekord oborio!
Najmačor sam od mačora svih!
Sad da me vidi pokojni djeda!?
Hmmm!?
Pa ja i ne poznam djeda!?
… Umro je prije mojeg rođenja!?
Koje zbrkane misli u glavi!?
U glavi mi bivša pokoljenja!?
Da se uštinem?
…Je sam li živ?
I zašto mi je obraz siv!?
Uf !.. Čekajte malo!?
Pa to je zamagljeno ogledalo!?
Aa.. Aa.. Pćih!
Evo teta Rezica mi nosi čaj!
Nadam se da će me spasiti
inače mi ne gine kraj!'!?
Brišem! Pozdravite sve frendove!!
Jeste li čuli!?
Pozdravite sve njih!
I pojačajte zaštitu!!
.. ..Aa..Aa.. P..Ćiii .hhh!!!

26.12.2011. u 20:42 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 30.11.2011.

Moje rime

Taj dobar osjećaj!?
Ispružena ruka…
i čvrsto stisnuta kad si sam u mraku
pružaju tek rime!?
Potpuno se predam!
Pustim da me vode!
Osjećam se bolje i bez trunka straha
prolazim kroz ovo
gusto minsko polje.
Jer riječ je oružje!?…
Jer riječi su vatre što nemilo prže
i onog koji stoji na nišanu
i onog čije ruke to oružje drže!?
A rime su baš to;
Topla draga ruka!?
Čim počnem pratiti njihov tijek i slijed;
Osjetim!?
Pogledom me prati,
onaj starac sijed,
na vrhuncu svijeta,
što mi jednom reče
riječi svevremene;
Samo stalno hodaj
po toj ravnoj crti!
Prije same smrti
stići ćeš do mene!

Zorislav Vidaković

30.11.2011. u 18:49 • 2 Komentara • Print • #

petak, 30.09.2011.

BIO SAM U MAČKOVGRADU

Klinci, klinceze evo me opet
napisao sam cijelu baladu,
a kako i ne bih!?
Pod dojmom sam;
Bio sam sinoć u Mačkovgradu!
Sreo sam Džinksa!
Poznatog mačka!
Umjetničke glave on je plod!
On Vam je junak iz crtića!
Navodno… neki moj daljnji rod!?
Pa… mišića Džerija
i mačka Toma!
Primili su me jako lijepo!
Osjećao sam se kao doma!
U kavezu je pjevala ona ptičica
što uvijek namagarči micu – macu!
Ma !! Pričati bih Vam mogao danima;
Koju sam tamo sve, sreo facu!
Kužim ja da ne poznate
sve te junake,
al' zato uključite malo pamet!?
Zašto imate djedove i bake!?
Oni su kao tinejdžeri
upoznali te važne likove
na crno-bijelom TV ekranu.
Kad se TV gledao noću,
a u polje se išlo po danu!?
Ti likovi su im ušli u snove!?
Uf..uf…
Napisat ću roman,
a ne baladu!?
Raspričao sam se o povjesti,
a htjedoh pričati o Mačkovgradu!
U njemu žive svi junaci:
iz crtića,
iz dječjih priča
i iz svih djela
koje je pjesnička mašta svila!?
U Mačkovgrad se putuje
na krilima mašte!?
Za to ne morate imati
prava krila!!
-
Upoznao sam sinoć
u Mačkovgradu
jednu pernatu snajku!
Plavo i žuto perje ima!?
Jednu vremešnu papagajku!!
Sprijateljili smo se vrlo brzo!
Kažem Vam djeco;
Prava je raja!!
A veselju nije bilo kraja
kad sam skužio da nese jaja!?
Brzo je pala u moju zamku,
jer ja sam mačor!!
Šarmer pravi!
Skužio sam kako se
jaja jedu na slamku!?
Proradili mi klikeri u glavi!?
-
I ne bi uzbuđenjima bilo kraja
da nije došao onaj baja
što ima ružnu, namrštenu facu!
Zamislite!?
Prodaje jaja od papagaja!??
Zakupio klupu na pijacu!!
Istina bila je velika graja;
Pa bio sam u getu papagaja!?
Snimio sam facu ružnog lica.
Iako nevoljko,
uz kratak protest,
zbrisao sam iz Mačkovgrada!
Postao sam izbjeglica!?
Kažem Vam;
Ušao mi je u san!
I sad me prpa zbog tog?
Čujem korake!?
Netko se šulja??
Žurim, brišem, ćao, Bog!
Napuštam Internet, fejsbuk i blog!!!

osobno mačak Prkonjica

30.09.2011. u 18:47 • 3 Komentara • Print • #

utorak, 05.07.2011.

UVODE NAM ZAKON NOVI

Uvode nam zakon novi!
Ukinut će prijatelje;
Druženja u berbi, gradnji??
Samo ovlaštene zovi
da ispune tvoje želje!
Ni slučajno nemoj probat'
pisat neke novu knjige!
Oni gore sve će brisat'
i stavit te u verige!
Neće više smjeti, htjeti,
potrčati,
poletjeti
neki mladi poletarci.
To je polje koje smiju
pohoditi samo novi
koji novcem postadoše
glavni, prvi i bogovi.
Osmjeh će se morat' kupit'
i platit ga suhim zlatom;
Određen će točno biti
pisanim certifikatom.
Samo suzu koja blista
i bisernim sjaje sjaji
svatko moći će priuštit'!
Ponuđena bit će svima;
U tuđini, u domaji,
na polici robne kuće
na akciji, rasprodaji!?

Zorislav Vidaković

05.07.2011. u 20:45 • 7 Komentara • Print • #

petak, 03.06.2011.

SVE JE SIVO

U mutnom sivilu
bezbroj sivih lica
i bezbroj prozora.
Ne miriše polje
izvlatalog žita,
pokošenog sjena.
Ne, mirisa nema,
čak se ne osjeća
ni miris parfema.
Samo siva lica
i ptice, zastale
raširenih krila,
baš kao na slici;
Zastale u letu.
Ne čuje se vjetar,
ne njišu se grane,
baš sve je zastalo.
I prepoznah svoju
sivu siluetu,
i prepoznah sebe
u tom sivom svijetu,
na nekom prozoru
sa uskim oknima
i mutnim staklima.
Pogled mi ukočen
put općeg sivila.
Na dimnjaku roda
otvorenim kljunom,
al' nema klepeta.
Grandiozno
raširila krila,
al' nema lepeta.
I puno dimnjaka,
i velikih zgrada,
i rek'o bih
to je
slika velegrada,
al' nema ulica
i nema tramvaja,
nema nogostupa,
ne čuje se graja,
ne čuje se škripa
pa ni cvrkut ptica.
I pomislih
to je
vrijeme stalo,
ali tko je
postavio
sva ta siva lica
na sve te prozore.
Tko je izbrisao
nebeske obzore?
Nebo je sivo,
a nema oblaka.
Nema sjajnog sunca,
a ne svijetle zvijezde.
Ne ni svijetla nema
jer svijetlo je
stalno
titranje,
kretanje,
a ovo mi liči
na neko
čekanje.
Na velebnoj,
zelenoj platani
ne treperi lišće,
ptice se ne gnijezde.
Ne, to nije djelo
svevišnjega Boga.
Možda je to djelo
pomućenog uma,
Pomućenog uma
mojega, tvojega?
Možda je to ipak
samo snoviđenje
ili nedostatak,
nedostatak duha.
Nedostatak duha
i moga i tvoga?

Zorislav Vidaković

03.06.2011. u 22:50 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 03.05.2011.

Znala si da nisi smjela

Tek nježan osjet na dlanu
obline tvojih grudi.
Ćutio sam u trenu
toplinu tvoga tijela.
Ni slutio nisam da san je to
iz kojeg se teško budi.
Ni ti to nisi znala,
al' znala si da nisi smjela!
Nije nam dozvoljeno bilo.
Hinio sam
da mi se snilo!
To drhtanje tvog tijela
na svilenom jastuku mekom.
Uplašena si bila
kao srna pod čekom.
I zaludu utapanja u vinu!
I zaludu obilazak bordela,
istraživanje bijele kože
ispod crnih korzeta;
Kao kipar sam pregledavao tijela
sumnjivih žena…
O Bože!
Uličarki i striptizeta.
Shvatio sam…
Ne može,
nitko,
do kraja svijeta
ponuditi tu nježnost kože.
Shvatio sam…
Ne može nitko
ponuditi toplinu tog tijela,
a ni ti nisi znala,
al' znala si da nisi smjela.

Zorislav Vidaković

03.05.2011. u 22:24 • 6 Komentara • Print • #

utorak, 12.04.2011.

Sa pjesničkog druženja

Bio sam kod dragog prijatelja,
čovjeka običnog,
od krvi i mesa,
vizionara, pjesnika i branitelja!
Bio sam kod čovjeka koji ima dušu,
ali ima i planova i želja!?
Na dolasku sam kao i drugi
uputio pogled u nebesa!?
I kao da sam čitao misli svima;
Isti je upit bio
u meni
i u njima!
Ja ne poznajem druge ljude!
Ne znam one koji određuju.
Ne znam one koji sude!?
Ali zašto?
Zašto su «oni» uvijek gore?
I zašto ih ne poznajemo:
Kada govore
i kada rade?
Ako se to rad nazvati može!?
I zašto bih htio iskočiti iz kože?
Znam;
Trebao bi se pokloniti gadu,
koji drma u državi,
u županiji,
u gradu!?
Isti taj upit vidim u poeti!
Ma gdje su oni bili,
gdje su se skrili,
kad smo se borili?
U kojem su bili kraju
kad smo branili domaju!?
Da!… …
Zbog toga
prijatelju nećeš pognuti glavu,
zbog toga nećeš dugo
završiti svoj skromni dom!?
A sagradio si onima
koji nikad nisu
i nikad neće,
biti svoj na svom.

Zorislav Vidaković

12.04.2011. u 17:11 • 5 Komentara • Print • #

četvrtak, 24.03.2011.

Ne može mi nitko reći

Ne može mi nitko reći
nit ja mogu vjerovati,
da će gospon bolje znati
kako zemlju poorati
od paora vjekovnoga
i još k tome školovana,
uspješnoga agronoma
koji pozna grudu ovu
i na njoj je stvarno doma.
Ne može mi nitko reći
da se nisu pobrkali
i lončići i rajnlike.
Ne može mi nitko reći
da su drugi bolje znali,
da to nije samo lobi
pokvarene politike!
Da je jeftinija salata
dovežena iz Japana
nego ona iz bostana
što je siju; mama, tata.
Il bar' ona od komšije
jer plastenik suncem grije
pa ju može prizvodit'
i ranije i kasnije!?
Ne može mi nitko reći
da to nisu sive zone!
Još nekako mogu shvatit'
da se kupuju banane
iz doline Amazone.
Al' ne mogu vjerovati
da se može trgovati,
kupovati, prodavati,
da je samo važno znati
kako kome uvaliti.
Curu mladu povaliti,
silom dovući u krevet,
da sve cijene mogu biti
zaključene s brojem devet.
Čemu služe sve te škole,
učilišta, fakulteti?
Jel nas išta povjest uči,
gdje je stari zakon sveti;
Deset Božjih zapovijedi.
Koji značio je jako
ocu, majci, baki, djedi!
Dokad će mo ratovati
čim nas prva trublja zove
za gospodu i drugove!??

Zorislav Vidaković

24.03.2011. u 21:39 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 17.03.2011.

Dijalog iz knjige TRAŽEĆI ISTINU

PJESNIK

Lijepu poruku daje ova pjesma,
al' čuči još nešto u meni
Ne,
nije to mržnja.
To su geni!
Bilo je i previše adrenalina.
To je kao uzburkano more,
kad val se za valom baca
i dugo neće bonaca.
A kad se pojavi,
to nije kao prije.
Rat je ostavio trag.
To je kao neka škola
koju čovjek mora proći,
a u kojoj ništa ne nauči.
Tek postavlja više pitanja.

17.03.2011. u 09:48 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 27.02.2011.

SNIJEGOM PREKRIVENI GROBOVI

I opet je kasni snijeg
prekrio sivilo grada,
i one brojne postojbine vječne
ljudi izgubljenih nada.
Ljudi zaboravljenih ideala
i onih u čije se ideale zaklinjemo i sada.
Sve je hladno i nekako idilično
ispod pokrivača bijela
koji je pokrio sivilo mramora,
i svi su jednako bijeli,
i u svim humcima su tijela!
Tek jedan trag u snijegu,
na humku žuto treperi svijeća
i žena u crnom;
Vezuje ih puno stvari
kojih se u suzama sjeća.
I duša ju boli dok moli
jer zna;
Dolaze vremena
kad će početi mahati s njima,
jer četverogodišnja je mijena?
Izvlačit će ih iz zaborava
kad i kako kome štima.
I opet će poslužiti kao i onda
da bi netko ugrabio više,
a poslije će im donijeti vijenac
od cvijeća koje ne miriše!
Jedino ova bjelina
uredno i sve posprema,
i ne vide se razna znakovlja na humcima
kao da ne postoje,
kao da ih nema!?
Samo tih nekoliko hladnih dana
ne pravimo razlike među njima
i svi su jednako bijelo sivi,
i svi su jednako zaboravljeni,
a u srcima živih zima.
Ljudi koji su živi
u sivilu izgubljeni,
kunu se u vremena nova,
u neki život iz snova!?
I svi očekuju dan
nazvan «Američki san»!
A onda će opet mahati znakovljem
u ime novog boga
i svi će po svome tumačiti
porijeklo imena svoga.
Opet će žrtve pasti za tuđe ideale
i opet će pod humke veliki pospremiti male
za neka druga vremena
da bi se ugrabilo više
i odnosit će im vijence
od cvijeća koje ne miriše.

Zorislav Vidaković

27.02.2011. u 18:44 • 2 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.